Marš iz moje kuće! Marš!! – vrištao je moj muž. Sklapala sam ruke pred njim i preklinjala ga da to ne čini, no on je bio neumoljiv.
– Neće živjeti pod mojim krovom! – urlao je i protjerao našeg sina jedinca iz kuće. Iako ga donekle, s obzirom na okolnosti, mogu shvatiti, nikada se neću pomiriti s njegovom odlukom. Pa što ako nam je sin homoseksualac? I dalje je naše dijete, zar ne, i trebamo ga voljeti!
Prije točno tri mjeseca, dvanaest dana i nešto sitno sati moj se život okrenuo naglavačke u samo jednoj sekundi. No tako to vjerojatno uvijek i biva. Dovoljna je sekunda pa da ništa više ne bude isto.
Moja sudbonosna sekunda odigrala se jedne zimske subotnje večeri. Jedne od onih koje mi služe za opuštanje. Za takvih večeri nalazim se u gradu sa svojim prijateljicama, a potom s njima odlazim u kazalište, kino ili na čašicu pića i razgovora. Često sam znala pomisliti kako sam sretna što imam te subote. Nakon napornog radnog tjedna one su upravo ono što mi treba. Nekada davno, dok sam bila mlada, ljutila sam se što moj Zvone inzistira na svojim takozvanim “muškim” večerima, rezerviranima za kartanje i ispijanje piva.
Na sreću, godine su mi podarile mudrost i naučile me blagodatima “ženskih” večeri. Koji je samo gušt sjesti s prijateljicama za stol pa pretresti sve odreda: od šefova, muževa, djece i zlih svekrva pa do ljubavnika, koje neke od nas zaista i imaju.
Večer o kojoj govorim trebala je biti posebno zanimljiva. Maja, najstarija od nas, postala je baka u pedeset i trećoj! Iskreno, kao majka mog Dine nisam se još dugo mogla zamisliti u toj ulozi. Ne samo da je imao tek dvadeset i dvije godine, već je bio toliko neozbiljan da još nije imao ni djevojku!
– Bok, cure! – veselo sam pozdravila svoje žensko društvo koje me već čekalo ispred ulaza u kino. Senka je kupila karte, a Helena i Maja držale su u rukama vrećice s kokicama. Na njihovim licima dalo se vidjeti da se našem druženju vesele baš kao i ja.
– Bok, Dinkić! – odzdravile su mi.
– Čestitam ti, bakice! – prva sam prišla Maji i zagrlila je. Znala sam koliko je bila uzbuđena zbog rođenja unučice.
– Možete li vjerovati da sam stvarno postala baka? Ja još uvijek ne mogu! – Maja se srdačno smijala vrteći pritom glavom u nevjerici.
– Istina, teško je to povjerovati! – Senka se smjesta složila s njom. – Ali, mora da je lijep osjećaj. I ja jedva čekam da se onaj moj mangup skrasi sa svojom curom. Hodaju već pet godina, a o vjenčanju ni riječi! Mislim da bi im bilo krajnje vrijeme da počnu razmišljati o obitelji. I ja želim biti mlada baka poput tebe!
I ja sam imala istu želju kao i Senka, ali nisam ništa rekla. Ta moj Dino je još uvijek bio dijete! No, jednoga dana svakako sam željela postati baka. Samo da mi ne dovede u kuću neku rospiju, prošlo mi je kroz glavu. Kao što je to Helenin Jan učinio njoj. Prema Heleninim riječima, mala je bila prava “zmijurina” koja je Helenu doslovce tjerala u ludilo.
– Bez brige, drage moje, sve ćete vi prije ili kasnije doći na red, htjele vi to ili ne htjele! – zezala nas je Maja dok smo se probijale do naših sjedala kroz masu ljudi koji su već zauzeli svoja mjesta. Nisam je davno vidjela tako dobro raspoloženu i jedva sam čekala da film završi pa da odemo na partiju trača. Kad su se svjetla počela gasiti, osjetila sam lakat pod rebrima. Bila je to Senka.
– Čuj, nije li ono tamo dolje tvoj Dinek?
Na spomen imena moga sina brzo sam okrenula glavu u pravcu u kojem mi je prijateljica nimalo damski pokazivala prstom.
– Tamo, vidiš! Tri, četiri reda od nas!
I zaista, bio je to on. I u polumraku sam odmah prepoznala profil svoga sina. Ne zato što je moj, ali Dino je zaista izuzetno zgodan mladić. Rekla bih da ima ljepotu jednog Roberta Redforda u najboljim danima, ili Brada Pitta, ako ćemo o novijem vremenu. Nisam samo ja uvjerena da mi je sin ljepotan. Tako su mislile i moje prijateljice, njegove učiteljice u školi, sve djevojčice iz susjedstva, baš kao i svi koji su ga ikad imali priliku upoznati.
– Je, stvarno je on – šapnula sam prijateljici istežući vrat kako bih vidjela s kim je u društvu. – Dobro da me nije vidio – dodala sam. – Još bi rekao da ga uhodim! Ah, gdje su ona vremena kad je jedva čekao da izađe negdje sa mnom. Sad bi ga bilo stid kad bi morao upoznavati svoje društvo s mamom!
– Takav ti je i moj Jan – promrmljala je Helena. – Otkako je u vezi s onom malom zmijicom, više i ne pita za mene. Samo kad mu treba čista roba, onda sam mu dobra!
Bilo mi je to dobro poznato. I Dino je sve više bio stranac u našem domu. Nekad meni izuzetno privržen dječak, izrastao je u šutljivog momka koji je odmah poslije predavanja jurio u svoju sobu i ondje ostajao zaključan satima. Tvrdio je, doduše, da uči, ali kako je već treći put upisao prvu godinu, nitko nije vidio rezultate njegovih napora.
Ako je Helenin Jan bio takav jer se zaljubio, postavljalo se pitanje što je s Dinom? Osim one male na početku srednje škole, s kojom je samo jednom izišao van, nikad ni prije ni poslije nije bio ni za koga zagrijan.
– Je li došao s curom? – doprlo je do mene Senkino šištanje sad već kroz mrak.
– Ne! – odmahnula sam glavom. – Vidiš da mu s obje strane sjede dečki. To su mu valjda prijatelji s faksa.
– Malo mu je prerano da traži zabavu u muškom društvu, kao oni naši starci doma – slegnula je ramenima aludirajući na naše muževe.
Slagala sam se s njom. Donekle…
Film je počeo. Bio je zanimljiv i ne mogu reći da nije plijenio pažnju, ali pogled mi je i nehotice svako malo bježao prema sjedalu na kojem je sjedio moj Dino. Njegova plavokosa glava, obasjana svjetlom s platna, svako malo se naginjala u stranu, prema dečku koji je sjedio s njegove desne strane.
Isprva nisam na to obraćala pažnju, no malo-pomalo njihovo me došaptavanje i smijuljenje počelo nervirati. Taman kad sam se naljutila na samu sebe što kontroliram sina umjesto da u miru gledam film, u prednjim redovima dogodilo se nešto od čega mi je zastao dah.
Dok se na filmskom platnu upravo odigravala neka romantična scena, ionako mali razmak između dviju glava preda mnom odjednom je potpuno nestao i one su se spojile u jedan obris!
Što se to događa, upitala sam se uzrujano osjećajući kako mi srce ubrzano tuče. Nije bilo moguće da su se ljubili! Ili? Brzo sam okrenula glavu udesno, pa zatim ulijevo, no na sreću pažnja mojih prijateljica bila je prikovana uz platno. Samo mi je trebalo da one vide ovo!
Kad sam ponovno usmjerila pogled prema sjedaju svoga sina, dvije glave ponovno su bile razmaknute. A što ako sam to samo umislila? Ako je moja bolesna mašta vidjela nešto što nije postojalo? Zašto bi se, pobogu, Dino ljubio s nekim dečkom! Vjerojatno su se samo jako približili jedan drugome kako bi nešto prokomentirali. Na trenutak sam se čak uspjela nasmijati samoj sebi.
No onda se nemir od maloprije ponovno počeo uvlačiti u mene. Zašto je Dino uopće došao u kino s prijateljem gledati film za koji su naši muževi prokomentirali da je “bapska limunada”? I zašto to nije učinio s nekom djevojkom, nego s prijateljem?
Odjednom mi više nije bilo do filma. Ni najmanje! Kao hipnotizirana buljila sam u dvije glave ispred sebe i vrtjela neprestano jedno te isto pitanje: koliko uopće poznajem svog sina?
Kad su se svjetla upalila, uvukla sam glavu u ramena i nadala se da me Dino neće primijetiti. I nije. Zadnje što sam htjela bile su neke neugodnosti. Gledala sam ga kriomice kako izlazi iz kinodvorane u pratnji tamnokosog mladića. I on je, kao i moj sin, bio natprosječno zgodan, samo možda nešto stariji i zreliji od mog Dine. Tko je on bio? Prijatelj iz škole zasigurno ne. Njih sam sve poznavala. Možda kolega s faksa…
– Dinka! Pa kamo si ti otplovila? – iza sebe začula sam Majin glasan smijeh. – Tebe se film očito jako dojmio. Sva si mi nekako u oblacima!
– Aha, jako je bio dobar – požurila sam potvrditi u strahu da netko ne razotkrije o čemu razmišljam. U biti sam propustila više od polovice filma.
– A sad, cure, najljepši dio večeri: pićence! Vodim vas u jedan bar gdje navodno rade najfinije koktele. Tako mi je barem rekla moja snaha. Da proslavimo kako spada rođenje moje unučice!
Odahnula sam kad je mi je Dino nestao s vidika. Zaista nisam željela da me vidi, a niti da moje prijateljice vide njega. Hej! Što se to događalo sa mnom? Otkad sam se ja to stidjela svoga sina? Barem je Dino uvijek bio moj ponos. Zašto sam sada odjednom htjela izbjeći to suočavanje? Nisam znala odgovor na to pitanje, ali svi moji instinkti govorili su mi da je bolje izbjeći susret.
Kasnije tijekom večeri, što zahvaljujući Majinim pričama i slikama koje nam je pokazivala, što zaista izvrsnim koktelima potpuno misterioznog sastava, zaboravila sam na svoje brige. Međutim, kad sam izišla iz kafića i krenula kući, ispred očiju mi je ponovno poput mračne sjene prešla scena iz kina.
Što mi je činiti? Razgovarati otvoreno s Dinom? Ili se praviti kao da ga nisam vidjela? Nisam znala odgovor na ta pitanja, a nisam o tome mogla ni s kim razgovarati. Kome sam mogla reći na što sumnjam? Mom patrijarhalnom i staromodnom mužu zasigurno ne! Od same pomisli kako bi mogao reagirati na moje sumnje prožela me jeza od glave do pete.
Šutjet ću, odlučila sam konačno. Pravit ću se da nisam ništa vidjela. No, ipak nisam namjeravala pustiti to tek tako. Morala sam saznati istinu! Kad sam stigla doma, donijela sam čvrstu odluku: uhodit ću svoga sina i utvrditi o čemu se ono u kinu točno radilo – samo o bezazlenom prijateljskom večernjem izlasku ili o ljubavnom sastanku?
Kako sam bila vrlo odlučna u svojoj namjeri da otkrijem istinu, krenula sam u akciju već sljedećeg dana. Naravno da mi nije bilo lako praviti se pred sinom kao da se ništa nije dogodilo, ali osjećala sam da je to jedini način da se riješim svojih sumnji. Danima sam ga pratila koliko god sam mogla a da on to ne primijeti, no kad mi je to postalo prezahtjevno, učinila sam ono što nikada nisam mislila da ću učiniti: unajmila sam privatnog detektiva.
– Da razjasnimo, gospođo – rekao je zdepasti muškarac srednjih godina, na čiju sam se adresu obratila preko oglasa u novinama. – Ako sam vas dobro razumio, vi želite da uhodim vašeg sina kako bih utvrdio s kim se on druži i kamo se kreće. Je li tako?
– Da! – kimnula sam glavom.
– Ako nije suviše indiskretno… što želite zapravo otkriti ovim uhođenjem: sumnjate li možda da vam se sin drogira?
Obrazi su mi se zažarili. Htjela sam mu reći što me muči, ali jednostavno nisam imala snage prevaliti to preko usana.
– Ne, nije riječ o drogi – bilo je sve što sam uspjela protisnuti. Vidjevši moju nelagodu, muškarac više nije inzistirao na daljnjim pitanjima.
– U redu, ništa ne brinite. Ja ću od sada biti sjena vašega sina. On, naravno, neće ništa primijetiti. Vi ćete pak uskoro imati sve točno evidentirano o njemu: gdje je i s kime u društvu.
Ponovno sam osjetila val vrućine. Kakva sam ja to majka koja daje uhoditi svoje dijete! Što je ovaj muškarac mogao misliti o meni? Da sam neka luđakinja koja gaji nenormalnu posesivnost prema svome sinu. Strašno!
– Hvala – rekla sam tiho, vidno smetena. – Znate, ja to činim samo za njegovo dobro – dodala sam još, osjećajući snažnu potrebu da opravdam svoj zahtjev.
– Naravno – muškarac je napravio izraz lica kao da je takvo što samo po sebi razumljivo. – Još jednom vam ponavljam, ne brinite. Ovo će ostati među nama.
Toplo sam se nadala da je u pravu. Dok sam izlazila iz stare zgrade u kojoj se nalazio njegov mali, neuredan ured, pitala sam se nisam li možda ipak grdno pogriješila. Ako Dino shvati da sam ga dala uhoditi, nikad mi to neće oprostiti. U to sam mogla biti sigurna.
Dva tjedna nije se ništa događalo. Svaki dan sam s nestrpljenjem iščekivala poziv privatnog detektiva. Rekao mi je da će mi javiti čim prikupi nekakav materijal. Međutim, telefon je šutio. U međuvremenu sam budnim okom motrila na Dinu, tako da je na kraju i on sam shvatio da se nešto događa.
– Mama, što je s tobom u posljednje vrijeme? Nekako si čudna. Djeluješ zamišljeno, promatraš me nekim ispitivačkim pogledom. Što se događa?
Ne, nije još bilo vrijeme da mu kažem što me muči. Najprije sam morala dobiti obavijest od detektiva i imati nešto čvrsto u rukama.
– Nije ništa, zlato. Trenutačno imamo ludnicu na poslu pa sam zato malo smušena. Ali, proći će to za koji dan.
Kako sam se samo nadala da će se moje riječi zaista obistiniti! Da će mi se detektiv javiti i reći mi da nemam nikakva razloga za brigu te da će ova noćna mora konačno prestati.
– Joj, taj tvoj posao – Dino je odmahnuo glavom. – Od malih nogu to slušam: posao, posao, posao!
Prvi put otkako sam ga rodila zapitala sam se skriva li se nešto iza njegovih ležernih riječi. Je li on to meni predbacivao da mu se nisam dovoljno posvećivala u djetinjstvu?
– Pa, nije te baš bilo puno doma, kao ni tate – rekao je, ali glas mu je pritom zvučao potpuno ravnodušno. – No, čemu sad briga oko toga! Sad sam veliki dečko i mogu se sa svime nositi!
Možeš li, pitala sam se u sebi dok sam promatrala nježne crte njegova lica. Nije li ipak Zvone bio prestrog prema njemu dok je bio malen? Ako i jest, tu se sada ništa više nije dalo učiniti. Samo neka mi se već jednom javi taj prokleti detektiv da znam na čemu sam!
Poziv je stigao kad sam mu se najmanje nadala. Taman sam bila usred važnog sastanka kad je zazvonio mobitel.
– Oprostite, ne mogu sad, nezgodno mi je razgovarati. Mogu li vas ja nazvati malo kasnije? – čuvši detektivov glas s druge strane linije, smjesta su mi se orosili dlanovi. Je li pronašao neke informacije o mom sinu koje mi se neće svidjeti?
– Ne morate me zvati, gospođo Dinka. Htio sam vam samo reći da su materijali gotovi i da ih možete podići. Ne znam kako bih vam to rekao… – u pola riječi je zastao, što me smjesta navelo da se ukočim.
– Recite – ponukala sam ga, zaboravljajući da je nekoliko pari očiju netremice uprto u mene.
– Ma ne, ništa – žurno je odgovorio. – Sve ćete vidjeti kada dođete!
S tim je riječima prekinuo vezu. Što je to trebalo značiti? Što je otkrio prilikom svog uhođenja? Zvučao je tako čudno. I zašto nije dovršio misao koju je započeo?
– Ako želite, možemo prekinuti sastanak i sutra nastaviti s ovom temom – čula sam svog šefa kako govori. Tek tada sam shvatila da još uvijek stojim s mobitelom u ruci i zamišljeno zurim kroz prozor.
– Ma ne, ne, ispričavam se. Neki obiteljski problemi. Evo, sad je sve u redu. Možemo nastaviti! Gdje smo ono stali?
Ne znam kako sam izdržala glumiti hladnokrvnost do kraja sastanka, ali čim je radno vrijeme završilo, izjurila sam poput metka iz poslovne zgrade i pohitala prema istražiteljevu uredu.
– Oh, nisam se nadao da ćete stići već danas – rekao mi je kad me ugledao na vratima. – Uđite, uđite – pozvao me kretnjom ruke unutra. – Jeste li možda za kavu ili čaj?
– Molim vas – prekinula sam ga usred rečenice. – Prijeđimo na stvar. Pokažite mi što ste otkrili.
Znala sam da moje ponašanje nije baš suviše pristojno, ali nisam više imala strpljenja ni sekunde dulje čekati.
– Dobro – rekao je mirnim glasom muškarac. – Evo, izvolite.
Drhtavom rukom uzela sam od njega veliku smeđu kuvertu i sjela na jedini stolac na kojem se nisu nalazile gomile papira. Do tog trenutka nije rekao ni riječ o tome što je otkrio prilikom svoje istrage, no po njegovu izrazu lica i načinu na koji mi se obraćao slutila sam da ne može biti dobro.
Prestrašeno sam gledala u kouvertu, pa potom u njega. Kad mi je dao glavom znak da je otvorim, okuražila sam se i zavukla ruku u njenu unutrašnjost.
Prvih nekoliko fotografija djelovalo je sasvim bezazleno. Na nekima od njih Dino je bio snimljen ispred naše zgrade, a na nekima ispred zgrade fakulteta. Međutim, taman kad sam pomislila da bi i ostatak fotografija mogao biti ovako uobičajen, na jednoj se pojavio tamnokosi mladić iz kina.
Sa zanimanjem sam prinijela fotografiju bliže očima kako bih ga mogla bolje proučiti. Zaista je bio zgodan. No, tko je bio on? Fotografija je bila snimljena u nekom parku, a ne ispred zgrade fakulteta. Već na sljedećoj sve je postalo kristalno jasno. Na njoj je, naime, nepoznati mladić nježno položio ruku na Dinov potiljak i očito ga privukao sebi kako bi mu utisnuo poljubac. U usta!
Dakle, nisam bila luda. Ono što sam vidjela u kinu nije bila samo moja halucinacija! Na sljedećoj se fotografiji vidjelo kako Dino i mladić ulaze kroz masivna vrata u neku staru zgradu. Dok sam nastavljala s listanjem, ruke su mi se tako tresle da sam fotografije morala ispuštati na krilo kako bih ih mogla u miru promotriti. Jedna od fotografija prikazivala je veliki prozor na staroj zgradi u koju je Dino ušao.
Privučen jakim objektivom, na njemu se kroz odsjaj stakla vidio prizor koji nikako nisam željela vidjeti: dva naga muška tijela u zagrljaju. Moj sin u zagrljaju s onim mladićem!
– Bože… – šapnula sam. Bilo je to sve što sam uspjela reći.
– Sada razumijem zašto ste htjeli da ga pratim – tiho je rekao muškarac, očito suosjećajući sa mnom. – No, nemojte se uzrujavati. Nije to tako strašno. Važno je da se ne drogira i da ne krade. Ovo, što on radi, to je u današnje vrijeme postala čak i neka moda. Mislim to, s homoseksualnošću…
Moda! Nisam znala tko homoseksualnost može smatrati pitanjem pomodarstva, ali u jedno sam bila sigurna: upravo sam svjedočila tome kako se sve ono što sam godinama gradila počinje rušiti kao kula od karata.
Moj sin je bio homoseksualac! Što je to točno značilo i zašto to nije bilo dobro, to nisam znala, no u nekoliko stvari bila sam sigurna. Kao prvo, da nikad neću dobiti lošu snahu, kako sam se to često znala pribojavati. Kao drugo, da nikad neću postati baka. I kao treće, i najvažnije: da mi je moj sin, za kojeg sam više od dvadeset godina bila sigurna da ga poznajem bolje od sebe same, zapravo potpuna nepoznanica.
Iz ureda detektiva izašla sam kao pijana. Do prije nepunih mjesec dana bila sam prilično bezbrižna pedesetdvogodišnjakinja, no sad mi se u glavi tako vrtjelo da sam se morala primati za zidove zgrada.
Mi smo bili prosječna hrvatska obitelj. Kad je u pitanju moj Zvone, rekla bih izuzetno konzervativna. Kako će on prihvatiti činjenicu da mu je sin jedan od onih koje duboko prezire? Zvone je naime imao jasnu sliku o tome kako treba izgledati život “pravog” muškarca: pošteno raditi, oženiti se, imati djecu i živjeti za njih. Bio je to model po kojem je i on sam živio i koji je očekivao od svoga sina. Jedini model koji je za njega dolazio u obzir. Ovo s Dinom, to je bila čista katastrofa!
Ni meni se nije bilo lako pomiriti s onim što sam upravo saznala, ali Dino je bio moje dijete i ni zbog čega na svijetu ga se ne bih odrekla. Za Zvonu nisam bila sigurna. Najbolje bi bilo da nikad ne otkrije istinu, pomislila sam dok sam klecavih koljena ulazila u dizalo u našoj zgradi. Tako je, učinit ću sve da Zvone nikad ne sazna!
Ta mi je odluka donijela svojevrsno olakšanje. No, preda mnom je još uvijek stajala velika neugodnost: razgovor s Dinom. Sad kad sam znala cijelu istinu, nisam više mogla zatvarati oči i praviti se da ništa ne znam. Koja bi majka to mogla!
Prilika za razgovor ukazala mi se već sljedećeg dana. Bila je subota i Zvone je planirao izlazak sa svojim dečkima. Ja sam pak odgodila dogovor sa svojim prijateljicama i čekala povoljan trenutak. Kad smo Dino i ja ostali sami, ušla sam u njegovu sobu.
On je sjedio za kompjutorom. Čim me ugledao na vratima, zaklonio je tijelom stranicu na kojoj se trenutno nalazio. Nisam se više zavaravala da uči, kako je uvijek govorio kad bih ga pitala. Sad sam bila i više nego sigurna da se dopisivao s onim svojim… Pred očima su mi se ponovno zaredale neugodne slike i osjetila sam kako mi se kosa na potiljku nakostriješila.
– Dino… Ja… Ti znaš da meni možeš sve reći. Ipak sam ja tvoja mama. Ti znaš da te ja nikad ne bih mogla ni zbog čega osuditi.
Dino me zbunjeno gledao. Bilo je očito da nema pojma na što ciljam.
– Jesi li dobro? – upitao me.
– Jesam. Zapravo, nisam. Otkrila sam nešto što me uznemirilo i zbunilo.
Bilo je očito da njemu još uvijek nije jasno o čemu govorim. Toliko sam ga poznavala da to zaključim po njegovim podignutim obrvama.
– Da? A što to?
Lomila sam se kako mu reći. Nisam željela zvučati kao da ga napadam, no kako prikriti razočaranje koje je bilo tako golemo.
– Znam zašto nisi posvećen studiranju. I znam zašto nemaš djevojku. Znam sve!
– Što to sve? Prestani govoriti u zagonetkama! – obrecnuo se na mene, no sad se u njegovu glasu već dala razabrati zabrinutost. Sigurno se pitao je li moguće da sam otkrila ono što je on tako pomno skrivao od nas.
– Znam da voliš dečke! – rekla sam gledajući ga u oči.
Mjesec dana nakon što sam raščistila s Dinom sve oko njegove sklonosti prema muškom spolu, dogodilo se ono što sam se toplo nadala da se nikad neće dogoditi.
Taman kad sam nakon njegove iskrene ispovijedi uspjela uvjeriti samu sebe da nije smak svijeta što mi sin voli muškarce i kad smo oboje zaključili kako će biti najbolje da sve to zatajimo pred ocem, moj muž je sasvim nenadano saznao cijelu istinu. Da stvar bude gora, zahvaljujući meni! Znam da sam trebala uništiti fotografije koje mi je dao detektiv i htjela sam to učiniti, no zakasnila sam.
Jednoga dana na njih je sasvim slučajno nabasao Zvone. Tražio je neke svoje dokumente, a kako ih nigdje nije mogao pronaći, zavirio i u pretinac moj radnog stola.
– Dinka, što je ovo!?
Njegov neartikulirani urlik sledio mi je krv u žilama. Odjurila sam do radne sobice, a kad sam vidjela što drži u rukama, učinilo mi se da se zemlja poda mnom otvara. Kao okamenjena, stajala sam na vratima i gledala ga kako lica bijelog poput kreča bulji u inkriminirajuće fotografije našeg sina.
– Ti si znala! Ti si znala da je on peder i nisi mi ništa rekla! – urlao je kao mahnit. Na trenutak sam pomislila da će me udariti, no on je samo snažno zamahnuo rukom i bacio fotografije prema meni.
– Zvone, molim te… – pokušavala sam ga umiriti, no moje riječi imale su jednak učinak kao čaša vode prolivena na rasplamsali požar.
– Ja više nemam sina! – vikao je hodajući poput ranjene zvijeri gore-dolje po sobi. – Sve, sve što sam u životu učinio za njega, svi naši planovi vezani uz njega, sve je bilo uzalud!
– Nemoj tako, molim te! – glas mi je drhtao od šoka i užasa. Izjedala me krivnja. Ja sam bila kriva za sve! Da barem nisam nikad dala uhoditi Dinu. Da sam barem uništila te proklete fotografije!
Naravno, duboko u sebi znala sam da je istina kad-tad morala isplivati na vidjelo. Dino je bio homoseksualac i to se nije dalo skrivati dovijeka. Ipak, voljela bih da Zvone to nije saznao na takav način. Mogla sam samo zamisliti kakav je šok doživio kad je na fotografiji ugledao svoga sina u zagrljaju drugog muškarca!
Prošlo je mjesec dana otkako naš sin ne živi s nama. Nakon što ga je njegov otac istjerao iz obiteljskog doma, Dino se preselio k mojim roditeljima. Meni se pak čini da je one sekunde kad su se za njim zatvorila vrata stao i moj život. Mislim da se jednako osjeća i Zvone, samo je preponosan da bi to priznao. Neprestano ponavlja da “neće takav jedan živjeti zajedno s njim pod istim krovom”, no ja poznajem svoga muža.
Možda jest grub i pretjerano konzervativan, no jedno mu ne nedostaje, a to je: srce. Znam da je sve ono što je izgovorio na račun našega sina bilo u afektu i da će kad-tad popustiti. Zasad ne želi niti čuti da se Dino vrati k nama. Navodno mu ne želi više financirati ni studij. No, nekidan me onako kao usput pitao kako su moji i jesam li skoro bila kod njih. Naravno da sam ga odmah pročitala!
Zanima ga kako je Dino, a ne kako su moji roditelji! Sve će biti dobro, kažu i moje prijateljice. Evo, baš smo se prošlu subotu nakon dugo vremena ponovno našle u gradu. Uopće nisu bile šokirane kad sam im rekla za Dinu.
– Pa danas ti je to sasvim normalna stvar – zaključila je nonšalantno Helena. – Ponekad mislim da bi i meni bilo draže da mi je sin gay nego što se moram baktati s onom rospijom koju mi je doveo u kuću!
– Možda si najviše razočarana jer si se nadala da će imati djecu – iz Maje je progovorilo iskustvo novopečene bake. – No, nemoj zaboraviti da je to njegov život. Nije fer da krojimo život našoj djeci!
Senka se s njom složila.
– Ni meni mnogo toga nije po volji, ali oni sami trebaju odlučivati o svom životu. Isključivo oni!
Sve sam to i sama znala, ali bilo mi je puno lakše kad sam razgovarala s njima. Dok sam se uvečer vraćala kući, razmišljala sam o tome kako je prijateljstvo neprocjenjiva stvar. I zaključila sam kako je čar života u slobodi koju svatko od nas mora imati. Zar bi bilo u redu uskratiti to vlastitom djetetu? Sljedećeg jutra odlučila sam staviti ultimatum pred Zvonu.
– Biraj: ili ćeš se pomiriti s Dinom i prihvatiti ga onakvog kakav jest, ili ću se i ja odseliti k svojim roditeljima!
Nije mi dao nikakav konkretan odgovor, ali kasnije sam ga čula kako razgovara s nekim od svog muškog društva i kako odgađa dogovor za sljedeću subotu.
– Ne, stari, neću moći doći. Mislim da ću morati k punici i puncu na ručak. Žena mi je već sve isplanirala. Ma da, znaš već kakve su žene.
0 comments