Iz malene prostorije, u kojoj držimo perilicu i sušilicu, dok oprano rublje prebacujem na sušenje, kroz odškrinuta vrata promatram Igorovu i Andreasovu igru. Andreas spretno trčkara po stubama, a Igor ga prati gotovo u stopu. Osmijeh mi preleti licem, ali istog trenutka u meni se javi zabrinutost.
– Igore, ti si potpuno podjetinjio, jesi li svjestan koliko je riskantno ovako trčati stubama? Zar se ne možeš zabavljati s njim na manje opasan način? – pitam ga.
– Biljana, nemoj nas prekidati u igri – odgovara mi sa smiješkom.
U tom trenutku Andreas dotrči do mene i svojim me malenim ručicama uhvati oko nogu.
– Teto, pomozi mi. Igor će me uhvatiti – govori mi miješajući riječi hrvatskog i njemačkog jezika.
– Dođi ovamo – raširim ruke, podignem ga u naručje.
– Sad ću vas oboje uhvatiti – Igor se šali.
– Zlato moje, ne boj se, kod mene si siguran – uvjeravam ga i grlim još čvršće.
Andreas me iznenada poljubi u obraz.
– Čemu dugujem ovaj divan poljubac? – upitam ga.
– Tome što te jako volim – odgovara mi petogodišnji dječačić.
Srce mi zatitra od radosti.
– I ja tebe volim silno – govorim mu.
– A, ja volim vas oboje, eto vam na! – Igor nas oboje grli.
– Dobro, ali ne ostavite li me na miru, hodat ćete potpuno neuredni. Nego, jeste li priredili kostime za maškare? – podsjećam ih kako bih dobila na vremenu da završim započeto.
– Ja svoj nisam – iskreno odgovara Andreas.
– Ni ja svoj – odgovara Igor.
– Tada je vrijeme da to obojica učinite – uvjeravam ih, spuštam Andreasa i obojicu upozoravam neka se oprezno popnu na tavan.
– Maškare, što mogu maškare – zapjeva Igor i namigne mi.
Šaljem mu poljubac. Dok ih gledam kako nasmijani odlaze, u sebi osjećam neopisivu radost, ispunjenje kakvo nikad ranije nisam osjetila. Njih dvojica, jedan velik, a drugi malen, potpuno su mi promijenili život.
****
Ne ponosim se životom kakvog sam ranije vodila. Ludovala sam i zabavljala se ne misleći ni na što, i sasvim sigurno bih tako i nastavila da pukim slučajem nisam provela noć s “pogrešnom” maskom.
Majka mi je umrla kad mi je bilo samo deset godina. Ostala sam živjeti s ocem, ali njezina smrt oboje nas je silno potresla. I danas pamtim koliko su se roditelji voljeli, koliko su to često govorili jedno drugome, njihove poljupce i smijeh. Kad je majka otišla, svega je nestalo.
Brigu o kući i meni preuzela je ozbiljna i izuzetno stroga žena, dosta starija od mog oca. Nije mi se svidjela na prvi pogled, a ni kasnije nikad nisam promijenila stav. Otac je najčešće odlazio na posao prije nego što bih ustala, a vraćao se kad sam već utonula u san. Viđali bismo se uglavnom nedjeljom, a i tada bi se zatvarao u radnu sobu, opravdavajući se obvezama. Sve više smo se udaljavali i tako su nekada bliski otac i kći zapravo postali potpuni stranci.
Nakon osnovne škole upisala sam jezičnu gimnaziju, potom studij koji nikad nisam završila. Odustala sam na trećoj godini. Otac je poludio, ali meni je zabavljanje s društvom bilo puno privlačnije.
– Srećom pa majka ne vidi kako si olako odustala od studija – dobacio mi je jedne večeri u prolazu do svoje radne sobe.
– Srećom pa ne vidi i kakav si ti postao stranac, a ne otac – odbrusila sam mu istom mjerom.
Više mi nikad nije prigovorio iako sam dane najčešće provodila u krevetu, a noćima bih se zabavljala. Kao kći jednog od najpoznatijih odvjetnika u gradu bila sam dobrodošla na sve tulume.
Jedne večeri upoznala sam Ivana. Bio je naočit, simpatičan i drag i doslovno sam izgubila glavu za njim. Bila sam mu lak plijen koji mu je brzo dosadio. Kad me pokušao ostaviti, bila sam izvan sebe. Nisam mogla zamisliti život bez njega.
– Oženi se sa mnom. Dobro znaš tko mi je otac. Uz mene ćeš imati osiguran život – predložila sam mu nakon što mi je rekao da više ne želi biti sa mnom.
Kad je čuo moj prijedlog, iako je već krenuo prema vratima kafića, naglo se zaustavio.
– Biljana, govoriš li ozbiljno? – upitao je.
– Ozbiljnija sam nego ikada.
– Ako sam dobro shvatio, upravo si me zaprosila nakon što si čula da više ne želim biti s tobom? Zašto se spuštaš tako nisko?
– Gledaj na to ovako: ja želim tebe, ti unosan posao i lijepu kuću. Oženiš li me, oboje ćemo imati što želimo – pojasnila sam mu.
Ivan je ponovno sjeo na mjesto pred mene koje je napustio nekoliko trenutaka ranije.
– Možda ipak nisi takav promašaj kakvim sam te doživljavao – rekao je, a potom me zagrlio i poljubio.
Eh, da sam barem razmišljala glavom, tada bih shvatila besmislenost vlastitog postupka, ali zaljubljenom srcu mozak ne može naređivati.
I tako je počeo moj pakao.
****
Nakon što sam stavila rublje u sušilicu, trčećim korakom popela sam se u potkrovlje. Čujem žamor iz naše spavaće sobe, ulazim unutra.
– Teto, vidi ovo, tetak nikako ne može ući u kostim – pokazuje mi Andreas prstićem. Uski kostim kostura koji mu je još prošle godine pristajao kao saliven, sada je toliko tijesan da je popucao po šavovima. Dok ga tako promatram, dođe mi da prasnem u smijeh, ali se nastojim svladati. Igor se u posljednje vrijeme malo opustio. Prestao je ići u teretanu, a vrijeme koje je inače tamo provodio sada provodi s Andreasom i sa mnom, i to najčešće konzumirajući neke delicije. Rezultat je deset kilograma viška.
– Za sve je kriva ta tvoja sušilica rublja, u njoj se sva odjeća stisne. Lijepo sam govorio da nam ne treba, ali nisi htjela slušati – u šali će Igor.
– Misliš da je to zbog sušilice? – jedva susprežem smijeh gledajući ga kako uporno pokušava zihericom spojiti veliku rupu između šavova. – Kako to da se nije stisnuo ni jedan Andreasov niti moj odjevni predmet? Možda bi bilo najbolje kada bi samome sebi priznao da si se udebljao i kupio si novi kostim?
– Dobro, možda mrvicu i jesam, ali ne baš toliko.
– U svakom slučaju, ne izgledaš više kao kostur – šalim se.
– A u kakvom bi me kostimu voljela vidjeti? – zanima ga.
– Iznenadi me.
– Andreas, pozdravi se s tetom, idemo nas dva dečka u šoping – ljube me obojica, odlaze.
Otac je bio zaprepašten viješću o mojoj udaji, a naročito kad je čuo kako želim da zaposli budućeg zeta. Ali, gnjavila sam toliko dugo dok nije pristao. Kad mi je Ivan pred oltarom obećao ljubav do groba, bila sam najsretnija žena na svijetu. Na žalost, ta je sreća bila kratka vijeka.
Već samo nekoliko dana kasnije shvatila sam da se ljubav ničim ne može kupiti. Ispunila sam si želju da se budim pokraj Ivana, ali budio se mrzovoljan i, baš poput mog oca, samo gledao kako da što prije pobjegne od kuće. Kad sam mu jednog dana prigovorila, mrtav-hladan mi je odgovorio:
– Biljana, nikad ti nisam lagao da te volim. Nije mi jasno zašto si toliko ljuta kad si znala da me uz tebe ne veže ljubav.
Nisam znala što bih mu odgovorila. Mislila sam, pokazujući mu ljubav i pozornost, pridobit ću njegovu, ali bilo je više nego očito da je Ivan svakim danom sve udaljeniji.
Ponovno sam počela izlaziti, nedostatak suprugove ljubavi nadoknađivati avanturama. Znala sam da Ivan zna što radim, željela sam da mi prigovori, da me moli neka ga prestanem varati, ali on to nije učinio. I tako su prošle tri godine braka, tri godine pakla u kojem ni jedno od nas nije bilo sretno. Kad je Ivan predložio da se rastanemo, hladno sam prihvatila njegov prijedlog.
****
Nakon što su njih dvojica otišli u kupovinu, prisjetila sam se koliko mi se život promijenio u samo godinu dana.
S tadašnjim društvom, s kojim sam redovito izlazila i zabavljala se, dogovorila sam se da ćemo ići na maskenbal. Muškarac s kojim sam se kratko viđala i intimno družila, makar ga nisam voljela, rekao je da će se odjenuti u kostim kostura. Ja sam odjenula kostim Snjeguljice, iako tome liku iz bajke ni po čemu nisam nalikovala. Kad sam s prijateljicom stigla u restoran u kojem se održavao maskenbal, cijelo je društvo, osim mog kostura, već bilo tu.
– Biljana, eno stiže tvoj kostur – rekla mi je prijateljica prstom pokazujući prema ulazu.
Vidjela sam kako gleda u našem smjeru, mahnula mu rukom. Nije bio siguran jesam li se njemu obratila, ali ja sam kimnula glavom u znak potvrde.
– Napokon si stigao, već sam se bojala da si se predomislio – rekla sam mu kad je prišao.
Odmahnuo je glavom. Na licu je imao masku, stoga sam mu mogla vidjeti samo oči i usne, na koje ionako nisam obraćala pozornost. Kad me pozvao na ples, prihvatila sam. Plesali smo cijelu večer, još sam se čudila što je tako dobro raspoložen jer je inače bio gotovo uvijek mrzovoljan i nervozan. Tijekom cijele večeri gotovo da nismo progovorili, ali to mi nije bilo važno. Govor njegova tijela dok smo plesali, dok me grlio i samouvjereno vodio plesnim koracima govorio je više od milijun riječi. Kako se društvo polako razilazilo, upitala sam ga:
– Hoćemo li k meni ili k tebi? – upitala sam ga.
– K tebi, ali nakon što otplešemo još ovaj ples – rekao je.
Svirala je mnogima dobro poznata pjesma “Maškare, ća mogu maškare”. Nasmijala sam se što je želio otplesati još na tu pjesmu, ali nisam imala ništa protiv.
– Onda, idemo li?
– Idemo! U ovoj ludoj noći sve je moguće, maškare mogu svašta – rekao je prije nego što smo napustili restoran. U tom mi se trenutku učinilo da mu je glas drukčiji nego inače, te sam ga upitala je li se prehladio. Odmahnuo je glavom, a ja na to više nisam obraćala pozornost.
Krenula sam prema svom automobilu, on me slijedio. Po tome sam zaključila kako želi da idemo jednim automobilom, sjela sam i odvezla nas kući. Bez riječi smo se popeli u moju sobu. Krenula sam se razodijevati dok je on nepomično stajao.
– Što čekaš? – upitala sam ga i posegnula rukom prema maski na njegovu licu.
Spriječio je da mu skinem masku i počeo me ljubiti. Mislila sam da je to samo još jedna od njegovih igrica i pristala na nju. I tako smo vodili ljubav a da mu te večeri i noći nisam vidjela lice.
****
Ivan se nakon razvoda vratio k svojim roditeljima. Otac je bio silno razočaran jer ga je iznimno cijenio kao mladog stručnjaka. Zapravo, za cijelog našeg braka njih su se dvojica puno bolje slagala nego nas dvoje. Otac je iznenada počeo naočigled propadati: gubio je na kilaži, kosa mu je počela opadati.
– Tata, jako si propao u zadnje vrijeme. Trebao bi posjetiti liječnika – predložila sam mu jedne nedjelje.
– To je sve od stresa na poslu.
– Svejedno bi morao otići na pregled. Već desetljećima, otkako je mama umrla, samo radiš. Moraš pronaći malo slobodnog vremena za sebe – savjetovala sam mu.
– Biljana, u pravu si. Možda bismo se ti i ja mogli malo više družiti? – predložio je.
Kako li sam se samo ugodno iznenadila! Naravno, pristala sam. Idućih mjesec dana otac je stalno želio da sam mu blizu.
Na žalost, naša ponovno pronađena bliskost brzo je završila. Jednog jutra našla sam ga mrtvog u postelji. Taman kad smo se lijepo počeli družiti, dogodilo se najgore. Danima nakon pokopa nisam mogla doći k sebi. Nakon ostavinske rasprave doznala sam koliko je imućan bio moj otac. Naslijedila sam toliko da sam za ostatak života bila materijalno osigurana, no dala bih sve da sam mogla vratiti oca.
Probudila me zvonjava mobitela. Običavala sam ga ostavljati na noćnom ormariću, ali onako umorna od lude maskenbalske noći nisam ga mogla napipati. Sjetila sam se, ostao je u torbici, i skočila iz kreveta kako bih ga dohvatila. Dok sam to sve obavila, prestao je zvoniti. Upravo u trenutku kada sam htjela vidjeti tko je zvao, aparat se ponovno oglasio. Pozivateljev broj je bio nepoznat.
– Halo? – javila sam se.
– Dobar dan! Jesam li dobio gospođu Biljanu M.? – pitao je nepoznat muški glas s druge strane linije.
– Da, ja sam – odgovorila sam.
– Ovdje inspektor Vinko. Vaš je brat imao prometnu nesreću. Na žalost, preminuo je. Ali vaš je nećak kod nas. Možete li što prije doći u policijsku postaju? – upitao je.
– Gospodine inspektore, birali ste pogrešan broj, ja nemam ni brata ni nećaka.
– Ako ste vi Biljana, koja živi na toj i toj adresi, tada ste vi osoba koju tražim – inspektor je izrecitirao moju točnu adresu.
– Gospodine, valjda ja najbolje znam imam li brata ili ne – raspalilo me njegovo uporno ponavljanje kako sam upravo ja osoba koju traži.
– Bojim se da u vašoj situaciji to nije slučaj. Smjesta dođite u postaju pa ću vam sve objasniti – rekao je i prekinuo vezu.
Stavila sam mobitel na ormarić i tek tada pogledala na sat, a potom na muškarca koji je ležao u mom krevetu. U trenutku sam se gotovo onesvijestila. Muškarac koji je spavao dubokim snom nije bio muškarac koji je trebao biti moja pratnja odjevena u kostim kostura. Kostim kostura bio je uredno složen preko stolca ispred toaletnog ormarića, maska koju je nosio na noćnom ormariću s njegove strane.
Bio je naočit, ali meni potpuni stranac, nikad ga ranije nisam vidjela.
– Ovo je nemoguće! – vrisnula sam iz sveg glasa, što ga je probudilo.
– Dobro jutro, Snjeguljice! Jesi li se naspavala? – pitao je onako još snen gledajući me predivnim plavim očima.
– Što te briga jesam li se naspavala? Kako si dospio ovamo? – bubnula sam pitanje koje uopće nije imalo smisla i koje je sasvim sigurno zvučalo više nego suludo.
– Nije ti valjda bilo toliko loše sa mnom? – osmjehnuo se.
Osjećala sam se kao zadnja prostitutka. Spavala sam s neznancem, a sada se još pravim luda.
– Mislila sam da si netko drugi – iskreno sam priznala.
– I ja sam mislio da si ti Snjeguljica – nastavio se osmjehivati.
– Nisi me shvatio. Moj pratitelj je trebao doći odjeven u kostim kostura. Kad sam te ugledala na vratima, mahnula sam ti jer sam bila uvjerena da si ti Ratko, ali nisi.
– Nisam. Ime mi je Igor – rekao je, a potom me privukao k sebi i poljubio.
– A kako se ti zoveš?
– Biljana.
– Šališ se s tim da si mislila kako sam netko drugi? – pitao je.
– Ne šalim, istina je. Možeš provjeriti kod svih mojih prijatelja – bilo mi je silno neugodno.
– Nisam li ti rekao da se u toj ludoj noći može svašta dogoditi i da maškare mogu svašta?
– Jesi – napokon sam se i ja nasmijala.
– Ako je sve ovo bila zabuna, tada bismo svjesno sve trebali ponoviti – predložio je.
Ponovno sam ga pogledala od glave do pete. Bio je najljepši muškarac s kojim sam ikad bila. Možda bih i prihvatila njegov prijedlog da se nisam prisjetila inspektorova poziva.
– Moram u policijsku postaju, uvjeravaju me da imam brata za kojeg ne znam.
– Kako to misliš? – očito nije razumio ništa više od mene.
– Upravo tako kako sam rekla. Navodno mi je poginuo brat za kojeg ne znam, a nećak me čeka u postaji – objasnila sam jedino što sam i sama znala.
– Želiš li da idem s tobom? – upitao je.
– Išao bi sa mnom? – njegovo me pitanje silno iznendilo. Dok sam bila u braku, Ivan nikamo nije htio sa mnom, a taj nepoznati muškarac želio mi je biti podrška bez obzira o čemu se radilo.
– Naravno.
– Tada se odjeni – rekla sam, a potom se sjetila da je noćas k meni došao u kostimu kostura.
– To bi mogao biti problem – nasmijao se.
– Čekaj, donijet ću ti trenirku pokojnog oca, ako ti ne smeta?
– Ne smeta – odgovorio je.
Žurno sam otišla u očevu sobu po trenirku. Na brzinu smo se uredili i izišli. Dok smo išli prema automobilu u dvorištu, Igor me primio za ruku. Ta me gesta silno iznenadila. Nikada nijedan muškarac nije bio tako pažljiv prema meni.
U postaji smo potražili inspektora Vinka. Još uvijek sam ga pokušavala uvjeriti da se radi o velikoj zabuni, ali on je bio uporniji.
– Evo, ovo će vam pismo sve pojasniti – rekao je, a potom mi pružio otvorenu bijelu omotnicu. Izvadila sam papir i stala čitati nepoznati rukopis.
“Draga Biljana, imam jako malo vremena i nisam siguran hoću li te uspjeti pronaći. Kakve sam ja sreće, upravo toga dana kad budem u Hrvatskoj, ti nećeš biti kod kuće, a ja nemam puno vremena i ne mogu si dopustiti dulji boravak. Možda sam te trebao nazvati, obavijestiti o svom dolasku, ali ovako velike stvari nisam ti mogao reći telefonom. Želio sam da se upoznamo, sretnemo, da napokon vidim kako izgleda moja sestra.
Ako ovo čitaš, znači da te nisam pronašao, kako sam namjeravao. Da, dobro si pročitala, ti si moja sestra, točnije polusestra. Zovem se Stefan. Imamo istog oca. Znam da je preminuo i da nisam tako teško bolestan, bio bih došao na njegov pogreb. Na žalost, loše zdravstveno stanje u tome me spriječilo. Imam leukemiju i dani su mi odbrojani.
Dvadeset i četiri su mi godine i imam četverogodišnjeg sina Andreasa. Njegova je majka preminula pri njegovu porodu. Moja majka i naš otac sreli su se jedne večeri kad je on bio na poslovnom putu u Münchenu. Imali su kratku vezu, koje sam ja plod. Majka mu je javila da je trudna i priznao me kao svoje dijete. Tada je već bio udovac, volio je moju majku, ali se nije želio preseliti u Njemačku, a ona nije htjela doći živjeti u Hrvatsku. Rijetko smo se viđali, tek kada bi on poslovno dolazio u Njemačku, ali se financijski brinuo i o meni i o njoj. Majka mi je umrla prije dvije godine, malo prije našeg oca. Ni ja neću dočekati kraj ove godine, stoga sam te odlučio zamoliti da se brineš o mom Andreasu. Nemam ga kome drugome povjeriti. Znam koliko je to neobičan zahtjev, ali preklinjem te, nemoj me odbiti. On nema nikog drugog. Divan je dječak i često sam mu govorio o tebi. Odavno te zavolio svim srcem i veselio se ovom posjetu kako bi te upoznao.
Da nisam toliko bolestan, odavno bih te potražio, ali svaki dan mi je nova muka, novi bol. Draga sestro, preklinjem te, nazovi me kad pronađeš ovo pismo.” Uz navedenu adresu i broj telefona stajalo je ime i prezime mog nepoznatog brata.
Više se i ne sjećam koliko sam puta pročitala pismo.
– Je li to moguće ili se radi o nekoj prijevari? – pitala sam inspektora.
– Provjerili smo. Sve što piše u pismu je istina. Vaš je otac imao ljubavnicu s kojom je imao sina Stefana. Stefan je noćas na raskrižju imao tešku nesreću. Pijani vozač naletio je na njega. Od siline udarca automobil je probio ogradu i zabio se u kuću. Stefan je poginuo na licu mjesta. Dječak, srećom, ima samo ogrebotine. Ovo smo pismo pronašli na mjestu nesreće. Maleni vas želi upoznati. Problem je jedino što loše govori naš jezik. Razumijete li možda njemački? – upitao me inspektor.
– Ni riječi – priznala sam još uvijek silno potresena, ali i iznenađena svime što se dogodilo.
– Nema problema, ja izvrsno govorim njemački – rekao je Igor.
Inspektor nas je odveo u drugu prostoriju gdje nas je čekao maleni dječak.
– Tante Biljana? – oslovio me čim me ugledao, a suze su mu krenule niz lice.
– Zovem se Igor. Ovo je tvoja teta – rekao je Igor i pokazao mu na mene.
– Ja se zovem Andreas, imam četiri godine. Moj je otac poginuo – preveo je Igor što je dječak rekao.
Primila sam u svoju ruku njegovu malenu, toplu ručicu, a potom ga podigla u naručje. Poljubila sam ga i on mi je uzvratio poljubac. Nastavio je govoriti o tome kako su me on i otac krenuli potražiti i koliko me želio upoznati. Plačući, opisao je i nesreću, a ja sam plakala zajedno s njim.
– Hoćete li ga povesti k sebi kući, postati mu skrbnicom? – pitao me inspektor nakon nekog vremena.
– Što? Skrbnica, ja?
– Kao što nam je sada svima poznato, dječak nema nikoga od rodbine osim vas. Službeno ćemo javiti u Njemačku što se dogodilo. Zanima me možemo li računati da ćete se vi brinuti za dječaka?
– Možete – rekla sam još nesvjesna kakvu obavezu preuzimam.
Nakon još nekoliko formalnosti koje sam obavila u vezi pokojnog, nepoznatog brata, zajedno s nepoznatim muškarcem i nepoznatim dječakom uputila sam se svojoj kući.
– Igore, ludost je ovo što nam se dogodilo, ali ne znam kako bih bez tebe. Puno ti hvala na svemu što si danas učinio za mene. Sretna je žena koja te ima – rekla sam.
– Nema me nijedna žena, ali upravo gledam u jednu koja bi me mogla imati – odgovorio je.
– Jesi li ozbiljan?
– Naravno. Istina je, sve što se dogodilo pomalo je neobično, ali nikad nisam vjerovao u slučajnosti. Da si ti istinski voljela muškarca kojeg si očekivala, tada bi odmah vidjela da ja nisam on. Sviđaš mi se, jako. Daš li mi priliku, pokazat ću ti kakav sam i pomoći ti oko Andreasa – bio je iskren.
Istoga dana nazvala sam Ratka, koji se pokušavao opravdati zašto nije došao na maskenbal. Prekinula sam ga skresavši mu kako više ne želim imati ništa s njim.
Idućih dana Igor mi je bio desna ruka. Pomogao mi je u sporazumijevanju s Andreasom, ali se i kao odvjetnik pobrinuo o svemu što se ticalo pogreba njegova oca te dječakova službenog posvojenja.
Kako ga ipak nisam mogla stalno uznemirivati, dosjetila sam se kako bih mogla uzeti dadilju koja govori njemački, a ja upisati tečaj. Tako sam i učinila. Dobro sam napredovala, a Andreas je u međuvremenu učio naš jezik. U isto vrijeme jedno smo drugome bili i učitelj i učenik. Igor mi je bio od silne pomoći, a kad me sredinom svibnja zaprosio, prihvatila sam njegov prsten s beskrajnom radošću. Vjenčali smo se dva mjeseca kasnije. Igor se doselio k meni te smo nas troje postali malena obitelj.
****
Iz sjećanja me trgnula buka u hodniku. Moji najdraži muškarci upravo su se vratili kući.
– Teta, pogledaj, i ja sam dobio još jedan kostim. Tetak je rekao da mogu odjenuti onaj koji mi se više sviđa – rekao je pokazujući mi kostim Spidermana.
– Naravno, slobodno izaberi koji želiš. A kakav je kostim kupio tetak? – bila sam iznimno znatiželjna.
– Kostim koji ima široku halju. Ove ću godine biti maskiran u fratra, tako da mi, ako dogodine dobijem koji kilogram, još uvijek može pristajati – odgovorio je Igor.
Sve troje smo se nasmijali. Jedva čekamo da večeras odemo na maskenbal koji su priredile tete u vrtiću i zajedno s našim Andreasom dobro se zabavimo, jer maškare uistinu svašta mogu.
0 comments