Moj mlađi brat iznenada je umro, zapravo poginuo u jednom glupom zavoju u Konavlima. Još ne vjerujem da se to dogodilo. Frano je volio vožnju svake vrste: u barci, na jedrilici, na brodu, u automobilu. No, motocikl, i to posuđeni od prijatelja, bio je koban za njega prošloga ljeta.
Za razliku od njega, ja se uopće ne volim voziti. Vozim se samo ako moram, iako bih bio najsretniji da uopće ne moram putovati. Volim svoj grad i u njemu imam sve što mi treba za život i posao, jer otkad sam završio pravo i radim kao odvjetnik, moj se život svodi na posao. Sve drugo samo se vrti oko njega.
Živim kao advokat, razmišljam kao advokat, što može biti i dobro i loše, kako za koga. Sve manje sam emotivan, možda uskoro neću ni znati što su to emocije. I moj brat je bio pravnik, ali ne odvjetnik. I bio je različit od mene. I njegova supruga Ava također je pravnica, samo dosad nije radila jer se bavila njihovom malom djevojčicom i, koliko znam, bilo je u planu da se zaposli kad Marucela malo naraste.
No, nakon suprugove smrti morala se hitno zaposliti. Srećom, kolege su joj pomogli pa je ostala u Splitu. Avu sam vidio tek dva-tri puta u životu i znao sam jedino da je zgodna i da joj moram pomoći na svaki način.
Sjeo sam u jutarnji vlak u kojem ću imati vremena prelistati nekoliko fascikala. Uz njih sam ponio dva mala poklona – Diorov parfem i nekakvu neidentificiranu, smiješnu plišanu životinju. Njih dvije su me dočekale tako srdačno da sam pomislio kako bi bilo lijepo da su to moje djevojke. Ne znam otkud mi takva pomisao. Dosad još nisam poželio obitelj.
Dok je Ava pričala i gledala u malu, bolje sam ih promotrio. Mala je bila pljunuti otac, živa i nasmijana, a njena majka krhko stvorenje od najviše pedesetak kilograma. Tek navečer, kad je Marucelu stavila na spavanje, sjeli smo na kauč i načeli niz tema. Pijuckali smo zeleni čaj, jer je dan bio prohladan i vjetrovit, kako to može biti samo na moru. Odmah sam je pitao želi li se vratiti u Zagreb, da budemo svi blizu, obje familije.
– Hvala, Tomo, zasad ne, taman sam se nekako počela uhodavati, zapravo obje stječemo nove navike i potrebno nam je neko vrijeme da se prilagodimo.
– U redu, poštujem tvoju odluku, ali ništa ne mora biti zauvijek.
– I nikad ne reci nikad, to već znam – dodala je.
Proveli smo zajedno nepuna dva dana, a ja više nisam mogao prestati misliti na bratovu ženu i kćer. Tko će se brinuti o njih dvije ako ne ja, to mi se činilo najprirodnijim. Imam pristojne prihode, a sam sam.
Od tada smo se nas dvoje čuli gotovo svaku večer pa sam znao u detalje što se zbiva, a i ja sam Avi pričao o svom poslu, obitelji, društvu. Njezini roditelji bili su sami, imali su samo nju, no još su radili. Ali kad uskoro odu u mirovinu, sve će se promijeniti. Njena majka već je rekla da se seli u Split ako se njih dvije ne vrate. Ispričala mi je kako je dobila ime Ava. To sam si mogao i misliti, roditelji su bili ludi za Avom Gardner i gledali sve njene filmove. Osjetio sam tada gorčinu u Avinu glasu. A kad sam je ponovno upitao kako joj mogu pomoći, ostala je hladna i gotovo nedostupna:
– Zasad nikako, hvala ti.
Bio sam upravo osupnut njenim tonom pa sam utonuo u spise i nekoliko večeri nisam zvao šogoricu, a ni ona mene. Bližio se vikend pa sam pomislio kako bi njih dvije napokon mogle posjetiti obje obitelji. Sjedio sam i razmišljao je li da je nazovem kad je zazvonio kućni telefon. Ona je javljala da sutra dolaze na dan i pol.
– Bolje i to nego ništa – rekao sam joj i čuo kako se prvi put nasmijala. Živnuo sam i počeo smišljati što ćemo raditi. Te noći uopće nisam spavao.
No, kad su došle, bile su razapete između baka i djedova pa na mene nije došao red. Tek kurtoazni pozdrav i zagrljaj. Više smo razgovarali na telefon nego uživo pa sam znao da će opet biti tako kad se vrate. Imao sam posla preko glave, a u ponedjeljak dva ročišta. Morao sam se pripremati pa ih nisam ni ispratio. Znao sam da će se već naći netko tko će to učiniti. U ponedjeljak navečer nazvala me bratova žena, a u glasu sam joj osjetio žalost.
– Mislila sam da ćemo se malo više družiti, ali vidio si, starci su nas jedva dočekali. Možda bi bilo najbolje da ti koji vikend dođeš k nama. Tu nam nitko neće smetati, a osim toga, sada mi već možeš pomoći. Moram ti priznati da sam prvo bila potpuno izgubljena, nisam se snalazila na poslu, a ni kod kuće.
Sad sam zagrizla u taj tvrdi orah i učim na svojim greškama. Nakupilo se pitanja i za tebe kao starog odvjetnika. Pišem u notes sve što mi moraš objasniti. Shvatila sam da na poslu ne mogu ispitivati kao kakva glupača. Tamo nema novih ljudi osim mene pa bi mi se sigurno smijali, a ti se nećeš smijati bratovoj ženi, je li tako?
– Pa jasno da ti se neću smijati. Ni ja se nisam snalazio kad sam počeo i kad su me poslali na prvu raspravu.
Dobro je bilo za nju da se baci na posao, tako neće imati vremena za razmišljanje. Sve se mora slegnuti i doći na svoje mjesto. Nisam kanio otići odmah prvi slobodni vikend, ali moram priznati da sam jedva čekao da odem k njima. Potpuno sam zaboravio da nisam volio putovati. Ne znam je li da opet kupim dva poklona ili nešto drugo. A sam sebi sam rekao da Avu moram promatrati samo kao rođakinju, bratovu ženu, kojoj je potrebna pomoć. Jer mi se čini da je gledam nekim drugim očima, što očito nije u redu. Još ću je preplašiti.
Marucela je neumorno puzala, a kad se umorila, sjela mi je u krilo. Gledala je kako razgovaram s njenom mamom.
Prošla je godina dana od bratove smrti i ništa se nije promijenilo. Najviše smo razgovarali navečer, i to radnim danom, a vikendi kao da su bili nešto privatno i tajno. Ja sam se viđao s mlađom kolegicom, ali to nije bilo nešto o čemu bih razmišljao i što bi me zaokupljalo. O nekoj ljubavi nije bilo ni govora. Kao da namjerno nisam za sebe nalazio vremena.
Ava je pak mudro šutjela ako je imala nekog. Nisam se htio nametati, uostalom nisam ni znao kako. Tada se dogodilo nešto čudno. Ava će doći u Zagreb na jednu brakorazvodnu parnicu i zastupat će jednog starijeg gospodina, a ja slučajno već neko vrijeme zastupam gospođu, njegovu suprugu. Radi se o starijem paru koji živi na relaciji Zagreb – Split, u dvije velike nekretnine, i sad se žele razvesti, čini mi se zbog sitnice, pa jedno drugome zagorčavaju život. Oboje žele i dalje živjeti i u gradu i na moru, a to ne može biti. Nešto moraju podijeliti i krenuti dalje.
Kad sam čuo da će mi se još i Ava suprotstaviti, uhvatila me muka. Već mi to dvoje dovoljno otežava život. Nevjerojatno kako pametni odrasli ljudi mogu biti djetinjasti. Ni jedno ne popušta i ne mičemo se s mjesta. Sad mi odvjetnici moramo nešto smisliti i dogovoriti se. Ovako više ne ide. Gospodin je već imao odvjetnika u Splitu, pa ga je zamijenio za Avu jer je mislio da radi protiv njegovih interesa.
Na sudu su se umalo počupali. Toga sam se i bojao, samo ne shvaćam odakle starijim ljudima toliko energije kad se radi o ljubavi ili mržnji. Čak mislim da se oni i dalje vole, ali pakoste jedno drugome i svakome je ispod časti popustiti. Poludjet ćemo s njima, a ja ću usput posijedjeti. Nije ni čudo kad se bavim ovakvim Sizifovim poslom.
Nakon suda Ava je došla k meni u kancelariju. Sve ju je zanimalo, o svemu se raspitivala. Kako cijeli dan nismo stigli ništa staviti u usta, naprosto smo izletjeli na ulicu da nešto pojedemo. Već smo skoro grizli ljude oko sebe, što od nervoze, što od gladi.
Odveo sam je u dobar obližnji restoran. Nakon obilnog obroka oboje smo otpuhivali i naslonili se na stolce. Bilo nam je svejedno što ćemo naručiti, ali crno vino svakako. To nam je bila zajednička strast. Tek sad kako smo sjeli, vidio sam da je bratova žena još smršavjela.
Razgovarali smo o svemu i svačemu, samo ne o zajedničkom slučaju. Na dnevnom su redu bile privatne stvari. Primio sam je za ruku, onako preko stola. Prvo se lecnula, ali nije ju povukla nego me pogledala ravno u oči i dugo smo se gledali. Učinilo mi se da i ona nešto osjeća prema meni.
Tek nakon nekog vremena polako je izvukla ruku i promijenila temu, a ja sam joj rekao:
– Ti si toliko smršavjela da možeš odmah naručiti dvije porcije.
Nasmijala se kiselo i rekla:
– Znaš, nisam ni pomišljala da će biti tako teško. Odjednom sama, u potrazi za dadiljom, poslom, sve novo i nepoznato…
– Mlada si i sve ćeš ti to svladati, samo mora proći neko vrijeme. Uvijek sam mislio ako je nekome sudbina da se dogodi nešto slično, bolje dok si mlad, lakše je svladavati prepreke.
– Bilo bi mi lakše da si ti bliže, a ne samo navečer na telefonu.
O, to je nešto novo pa nisam baš shvatio što je htjela reći, ali sam ispalio:
– To se barem može srediti!
– Kako to misliš?
– Vrati se kući!
– Oh, Tomo, nije to tako jednostavno. Mislim da mi baš odgovara što me sve podsjeća na Franu, da tako kažnjavam samu sebe.
– Zašto bi se kažnjavala? Pa nisi mu ti dala motocikl.
– Zato što mislim na tebe, a to nije u redu. Kad sam te ugledala nakon duljeg vremena, upalila mi se lampica: Pa to je onaj pravi. Ali opet ne, to nije moguće, ja nisam normalna, pa on je samo brat moga muža i nije prošlo dovoljno vremena. Ti znaš da sam ga iskreno voljela. Pa kako onda mogu tako razmišljati.
– A tko određuje to vrijeme koje mora proći? Ali, moram priznati da si me iznenadila. Nisam znao da i ti misliš na mene, jer ja neprestano mislim na tebe, na vas obje, još od pokopa. Tada sam osjetio ogromnu želju da vas zagrlim i zaštitim od svih nedaća i nije me bilo briga što će tko misliti. To je bila prva pomisao. A onda sam razmislio i – sve pokvario. Inače se čak u sudnici držim one prve misli i to mi je uvijek donosilo sreću.
Sad je ona pružila ruku preko stola, da dodirne moju. Platio sam račun i izišli smo iz lokala. Vani je bio mrak i činilo mi se sasvim normalnim da Avu odvedem k sebi. Ona je šutjela kad sam je zagrlio pa smo tako zagrljeni hodali do moga stana.
Bez poljupca i bez riječi. Kad smo ušli i zatvorili za sobom vrata, počeli smo se ljubiti, sve strastvenije. Zatim su letjele naše cipele. Upalio sam samo jednu stolnu lampu. Krevet nam nije trebao, mogli smo leći bilo gdje, ali ipak smo nekako došli do njega. Ništa nismo govorili. Naši zagrljaji i poljupci rekli su sve.
Dok je ležala naslonjena na moje grudi, mirisao sam njenu dugu, svilenkastu kosu:
– Za mene je ovo sasvim nepoznat miris.
– Ah, moje lješnjakovo ulje.
Da ne mora roditeljima objašnjavati, negdje u noći otišla je k njima i maloj. Još nećemo nikome reći, a najmanje kolegama. Mogli bismo izgubiti posao, i to oboje. Dogovorili smo se da prvo moramo, najbolje što znamo, rastaviti stari par. Barem do tada moramo tajiti našu vezu, možda i dulje, jer smo se ponijeli vrlo neprofesionalno i nitko ne bi imao razumijevanja za nas. Što se tiče obitelji, nisu bili svjesni kako smo i Ava i ja voljeli pokojnog Franu.
Stari bračni par koji smo razvodili pozorno nas je promatrao sve vrijeme koje smo provodili zajedno. Čini se da njih, iskusne u životu i ljubavi, nismo uspjeli zavarati. I njihov odnos se počeo mijenjati, kao da više nisu bili sigurni da se žele razdvojiti. Više se nisu svađali i podmetali si, već su se naglas počeli sjećati lijepih zajedničkih trenutaka. Ava je raširila oči i pogledala me upitno, a gospođa nam je potiho rekla:
– Ako smo svojom svađom vas potakli na ljubav, onda smo puno napravili. I mi se zapravo volimo pa možda to sve nema smisla. Pa što će svakome od nas velika kuća u kojoj će biti sam? I vas dvoje ste uz nas shvatili da više ne želite biti sami, da vam je bolje udvoje. Svaka čast, lijep ste par!
Ava je pocrvenjela, ja sam se zagrcnuo i nisam znao što reći. Najbolje ništa. Kad smo već mislili da je napokon sve gotovo, da se danas službeno razvode, oni su sve pokvarili i izjavili da su se predomislili. Nije nam preostalo drugo nego izgovoriti dvije konvencionalne rečenice i napustiti sud, nadajući se da će stari par šutjeti o nama. Moramo izdržati još neko vrijeme.
Da, starci su bili dovoljno pristojni i pametni pa nikome nisu spominjali nenadanu ljubav svojih odvjetnika. Tako smo Ava i ja mogli lakše disati i nakon dva-tri mjeseca svima oko nas priznati našu ljubav. O sebi sam, dakle, mislio krivo, a Ava je probudila u meni nešto novo.
Shvatio sam da u čovjeku ono dobro i lijepo često mora potaknuti netko izvana, inače ostane začahureno i možda nikad otkriveno. Koliki moji kolege su zakinuti za ljubav, a zapravo za život. Njihov silni novac ne nadomješta im te potisnute osjećaje. Na poslu sam doživio što drugo nego ljubomoru ili nezainteresiranost, ali zato u obitelji – oduševljenje.
Budući da ne vjerujem da bih u skoroj budućnosti negdje našao ovako dobar posao kakav imam, pa ni stan, potražit ću ja njoj posao. Naravno, ne u svojoj tvrtki, jer se ne želimo družiti na sudu. Naše druženje je nekako više za spavaću sobu, ili barem dnevnu, što dalje od tuđih pogleda.
Jedva čekam da njih dvije dođu k meni, k nama. Zasad se moram zadovoljiti njenim glasom preko telefona. A i to je nešto. Marucela već dobro hoda, a krhku Avu volim barem kao moj brat, ako ne i više.
0 comments